27.08.2011.
Novosti / aktulenosti

In Memoriam
Akademik Midhat Uščuplić (1933-2011)

In Memoriam
Akademik Midhat Uščuplić (1933-2011)

 

Rekla sam jednom da neću više pisati In memoriame! Neću! Nije fer! Postoje valjda i ljudi koje ne volim, a stalno odlaze oni koje volim!

Neću pisati In Memoriame, ti se valjda pišu mrtvima, ali ovaj čovjek je sve samo nije mrtav!

* * *

Nije mi se svidjelo kad sam vidjela ko me zvao u subotnje jutro. Jedna draga prijateljica. Koja zna da volim tišinu u subotnje jutro.

Nazovem je. Reče da je moj omiljeni profesor, Profesor takozvani, otišao orati nebeske njive. Aha, mislim, malo si se zeznula, on će gore, tamo, ili gdje već misliš da se nalaze te njive, osnovati kulturno umjetničko društvo, ili akademiju nauka... Kad je on još orao njive?!

Poslije nešto kontam, možda moja prijateljica nije ni upotrijebila sintagmu oranja nebeskih njiva. Vjerovatno nije. Ma nije sigurno. To je samo odzvonio neki stih u mojoj glavi, probuđen tužnom viješću.

Krenem svojim (skoro pa) svakodnevnim obavezama, odlazak ljekaru, pa u supermarket, odgovaram na telefonske pozive, mnogi pitaju znam li šta o smrti (Ne, smrt nije kraj, jer smrti zapravo i nema!, kako reče Mak, kako se, sasvim slučajno ili namjerno, zove Profesorov unuk) Čovjeka koji mi je bio tako drag (suzdržavam se da kažem da ne znam o smrti, ali o životu znam itekako!) a u glavi mi odzvanja jedna te ista pjesma, istog onog Laloša što je pjevao i o nebeskim njivama.

Jesam li luda, pitam se! Kakve veze ima "Saša iz voza" sa mojim profesorom, kojeg svi zovu, ili su barem zvali "uvaženim akademikom", a samo ja Profesorom, jer čim bih rekla Profesor svi bi znali na koga mislim, kojeg, eto, nikada više neću sresti na ulici, i koji me, eto, više nikada,  nikome neće predstaviti sa "nije ovo (samo) moj student - ovo je moje dijete!" Ne znam kad je to počelo, ali rekla bih onog dana kad smo se upoznali, bila sam prva godina fakulteta i otišla sam po stipendiju u nekadašnju "Bistricu". Znam da smo odmah pomenuli Preverta i – vjerovatno je to bilo to! Poslije je pratio sve moje izlete u pjesništvo, a i prozu, sve ponavljajući kako sam njegovo dijete! Njegovo ga dijete strašnom greškom (ne htijući poslati mail, nego želeći pozvati ga telefonom – i kasnije to zaboravivši) nije pozvalo na odbranu svog magistarskog rada. Reče da mi je oprostio, ali i ako nije pravo mi budi! U svakom slučaju, jedno od nas dvoje mi nije oprostilo!

"... on je pričao, divno pričao o nekim stvarima, o trci tour de france i o zvezdanim bulevarima..." To je taj detalj! Profesor sa fakulteta, kao Saša iz voza, pričao je (doduše ponekad i doduše usput) o stvarima o kojima sam sanjala. O Jelisejskim poljima i Bijeloj Kući, o Selji i ratovima, nuklearnoj fizici i endemičnim biljkama... O prijateljima iz Španije, Amerike i Japana (kako sam samo željela imati prijatelje u Španiji, Americi i Japanu, a i drugim mjestima koja jedva da sam znala pronaći na karti svijeta!)...  Njegova predavanja nisu bila obavezna, ali ja sam im obavezno prisustvovala. Predmet koji je predavao nije spadao u grupu onih koji su mi sami po sebi omiljeni (ništa se nije moglo "prijekim putem", samo, kako se nekad govorilo "zagrijati stolicu i naučiti"), ali on ga je učinio takvim! Kad sam dobila desetku rekla sam "dal' je to moguće?!" a on je to prepričavao godinama poslije. Kao da je od moje desetke ovisila radost nacije!

Moje pjesme za njega su bile Pjesme, a moje knjige Knjige. Moji momci za njega su bili bezveze. I svaki put je pitao "Imal' ovaj kobru u novčaniku?", iako sam mu ja slikovito opisivala i neke druge promašaje mojih bivših dragih. On, eto, najviše nije volio te sa kobrama u novčanicima.

Nekim ljudima ne uspijem reći "ti" dok zauvijek ne odu. A kad odu sjetim se Preverta, baš onog kojeg smo pomenuli kad smo se upoznali, Profesore, i ne ljuti se što ti govorim ti, ti govorim svima koje volim, pa i ako sam ih samo jednom sreo... Ne ljuti se što ti govorim ti, i ne ljuti se što ti ne kažem počivaj u miru. Osnuj, brate Profesore, kulturno umjetničko društvo, pa igraj koliko ti duša želi! Život ti je u posljednje vrijeme bio suviše ozbiljan!

Voli te tvoje dijete, tvoj student, tvoj pjesnik!

 

Mirzeta Memišević

pristupnica u ušitfbih